Automobilska ekspedicija 1909.Branislav Nušić na proputovanju kroz Valjevski kraj

Ben Akiba

I ja sam učestvovao u automobilskoj ekspediciji koja je izvedena početkom ove nedelje. Tek valjda niste mislili da ću ja izostati.

I sad sam dužan da o ovom putu podnesem izveštaj, inače kog sam vraga i išao, ako tu svoju novinarsku dužnost ne ispunim.
 
Putovali smo, kao što vam je već poznato, na pet punih vojničkih automobila, odavde preko Obrenovca, za Šabac, Lešnicu, Loznicu i Koviljaču, pa odatle za Valjevo i preko Mionice i Lazarevca natrag za Beograd.
 
To je bilo posebno putovanje i sa rezultatima koje smo postigli možemo u svemu biti zadovoljni. Prema tačnim podacima koje sam ja na putu vodio, ovom probom postignut je uglavnome ovaj rezultat:
 
– devet konjskih kola prevrnula su se u šanac;
– dvoja volovska kola prevrnula su se zajedno sa tovarom u reku;
– sedam seljaka zbačeni s konja;
– dva konja otkinula su se, te su iz podrinskog okruga pobegli u valjevski, pa im se i danas ne zna trag;
– tri konja iz valjevskog okruga otkinula su se, te su pobegla u beogradski okrug, gde im se svakojako mora izgubiti trag.
 
Eto, toliko se postiglo, a najzad, za tri dana putovanja više se ne može ni tražiti.
 
Uostalom, ni ovi postignuti rezultati nisu baš bili tako jednostavni, da bi se mogli citirati samo kao cifra. Bilo je tu interesantnih komplikacija, koje se prosto moraju opisati.
 
Tako, na primer, zapazio sam da su se u krajevima kroz koje nije dosad nikad prošao automobil, više plašili ljudi od njega, no stoka. Bilo je, na primer, volova sa ožiljkom od jarma na vratu, koji su sa najvećim interesovanjem posmatrali automobil, kao da su hteli da proniknu u budućnost ove nove sprave. Po gde koji vo, izgledalo mi je kao da razmišlja:
 
– Bože gospode, međer prođoše ona slavna vremena kad me je seljak morao zašiljenim štapom da muva od natrag, da izvučem tovar na Duboko!
 
I dok su volovi tako mudro razmišljali, dotle su ljudi bezobzirce begali ispred nas u šančeve i trnjake. Beše to, čini mi se u Rađevini, pa stao jedan brat na sred druma i gleda razrogačenih očiju, kakva li se to sila  kreće drumom. A automobili brekću i huču, pa kad mu se približiše, te vide čovek da je to neka nova i sa svim nepoznata sila, a on samo što pljunu u ruke pa sunu kao mačka uz drvo, i ostade kao svraka, na vrh drveta sve dok ne prođoše svih pet automobila.
 
Taj grešnik, kad je sišao sa drveta, pa otišao u selo, morao je svojima pričati strašnu priču o aždajama koje nose grad i kišu, o tome kako je jedna suknula na njega da ga ujede al' on, dao ga Bog brzog, te uteče uz drvo i tako iznese glavu, te se sad svojima vraća zdrav i čitav.
 
Još gore je od onoga grešnika prošao jedan pop. Pop kao pop, ako baš i nije video automobil, a ono je bar čitao o njemu, pa čim je spazio iz daleka da nešto tutnji po drumu, on je sišao s konja a konja uzeo za dizgin i, da mu se konj ne bi istrgao, obavio još dizgin dva-tri put oko ruke.
 
Stao tako pop kraj druma, siguran dabome da mu je konj pitom i da nije plašljiv, pa očekuje da mi prođemo i da nas, kao što to popu i priliči, pozdravi.
 
Naiđosmo mi kao ale i taman grešni pop da digne ruku da nas pozdravi, a konj sunu u šanac i povuče popa sa sobom. Jaoj, ljudi, da vam je od kud bilo stati pa gledati onu muku i ono čudo što se učini od konja i od popa. Pop vezan za konja a konj za popa. Iskoči konj iz šanca, iskoči i pop, poče konj da se propinje po jednoj njivi, poče i pop da se propinje. I uzeše tako da se nose po njivi dok ne upadoše u neki visok kukuruz. Što je tamo dalje bilo ne mogu da znam, jer mi smo izmicali dalje. Sve što smo mogli da spazimo, to je kako se iz kukuruza čas digne u vis konjska glava, čas popova glava. Bog će ih sveti znati dokle su se tako vukli i kako se ovaj „karusel” svršio.
 
Osim tih takvih slučajeva, putovali smo inače vrlo zadovoljno. Narod nas je svuda u gomilama dočekivao tako da je izgledalo kao da držimo zborove.
 
(Objavljeno u listu Politika, 20. juna 1909. godine)