Gimnazijalci na primorju 1908.Dopis iz Opatije

Večernje novosti“ Beograd, 17. jun 1908

NAPOMENA – Desetodnevna ekskurzija 18 učenika sedmog razreda Valjevske gimnazije na relaciji Valjevo – Beograd – Zagreb – Rijeka – Opatija – Pula trajala je od 29. maja do 7. juna 1908. godine. Izvedena je uz materijalnu podršku Valjevske opštine. Na to putovanje iz Valjeva su ih ispratili ministrov izaslanik, univerzitetski profesor Đorđe Stanojević, direktor Gimnazije Bogdan Janković, okružni i sreski načelnik, porodice ekskurzijanata i njihovi mnogobrojni drugovi đaci. Do Zabrežja su putovali fijakerima, odatle do Beograda lađom pa dalje. U Zagrebačkom kazalištu pozdravio ih je onda veoma ugledni reditelj i glumac Andrija Fijan rečima: „Živeli Srbi, živeli Valjevci, potomci Birčanina i Nenadovića! Ta i ja sam u Valjevu proveo nekoliko srećnih časova”. U povratku, na Ubu ih je predsednik tamošnje opštine „počastio bogatim ručkom u jednoj od najboljih gostionica”. Tu ekskurziju je u gimnazijskom izveštaju za školsku 1907-8. godinu detaljno opisao jedan od njenih učesnika – učenik Dragojlo Vučićević. 

Velju radost doživesmo o Svetoj Trojici. Uoči nedelje doputovaše nam mili omladinci valjevskog prosvetnog zavoda. Beše ih 18 iz najstarijih gimnazijskih razreda, a sa njima gospoda profesori: Milić Sretenović, Živko Romanović i Savo Rabrenović, sveštenik.

Na Riječkoj stanici dočekali su ih: g. Milosav Kurtović, g. Ljubo Subotić, apotekar iz Užica, g. Steva Popović, pravnik iz Gospođinaca, g. Risto Đurić, pravnik iz Bosanske Gradiške, g. Branko Đurić, trgovac iz Sarajeva, Dragutin Hofman, student iz Oseka i još nekolika braća Srbi i Hrvati čija imena ne znamo.
Na prvi dan Sv. Trojica išla su gospoda profesori te posetili srpskog generalnog konzula g. Kurandu i riječkog protojereja g. Savu Kosanovića. A zatim su gospoda profesori prisustvovali sa đacima bogosluženju u Riječkoj srpskoj pravoslavnoj bogomolji.

Posle bogosluženja pošlo se brodom u Opatiju. Namerno je udešeno bilo da se putuje na brodu zvanom „Petar Zrinjski” jer je ovaj svojina hrvatskog brodarskog društva iz Senja. A ta pažnja od strane srpske učinila je kako među braćom Hrvatima na Rijeci, tako i u Opatiji vrlo veliko zadovoljstvo.

Na pristaništu opatijskom dočekao je omladinu valjevsku naročiti slavenski odbor sa doktorom Josipom Landrom na čelu. G. Landr pozdravio je putnike besedom na koju je odgovorio profesor g. Živko Romanović. Obe besede govorene su jezikom srpskim. Svi prisutni živo pozdraviše oba besednika a đaci otpevaše „Ej Sloveni”.

Sa pristaništa otišlo se u spremljeni stan u gostionici „Lakner” koja nosi i ime „vila Aloro”. Vlasnica i domaćica te gostionice, gospođica Ema, iz zahvalnosti prema Srbima koji njezin hotel posećuju, naročito je g. Kurtovića zamolila da đaci i g. g. profesori budu smešteni u njezinu gostionicu.

I odista su ekskurziste bile u ovoj otmenoj i čuvenoj gostionici dočekani i ugošćeni sa najvećom pažnjom, a međutim za stan, doručak, ručak i večeru za jednu osobu računato je samo četiri krune dnevno (manje od polovine nego što drugi putnici plaćaju).

U čast đacima ručali su sa njima u toj gostionici na prvi dan Sv. Trojice i mnogi Srbi i Hrvati koji se inače na drugim mestima hrane. G. Živko Romanović, profesor, zahvalio je zdravicom prisutnima na toj počasti. Od strane prisutnika odzdravio je veleposednik subotički g. Joca T. Radić.

Po podne su đaci razgledali abacijsku Botaničku baštu te su u prirodi upoznali mnogo bilje i drveće za koje su dotle samo iz školskih knjiga znali. Zatim su đaci i profesori sa g. Kurtovićem učinili izlet na vis Veprinac.

Sutra dan pre podne učinjena je poseta predsedniku opštine u novom divnom opštinskom domu u Voloskom. G. predsednika je pozdravio g. Živko Romanović, profesor, na šta je se predsednik odazvao oduševljenim govorom. To je bilo u svečanoj opštinskoj sali gde su đaci otpevali „Ej Sloveni”! Po ovome je g. predsednik pokazao đacima sve prostorije opštinskog doma.

Odatle su đaci posetili hrvatski Narodni dom voloskanski, a potom i hrvatski Narodni dom „Zoru” u Opatiji. Posle su se kupali u moru i onda na čamcima učinili izler do Ike.

Po podne su đaci činili izlet iznad Matulje, u mesto zvano Kastav, gde je bila narodna svečanost na koju su đaci pozvani. Osvećena je zastava tamošnjeg dobrovoljnog društva. Do Matulje vozili su se đaci na zasebnim kolima električnog tramvaja koja im je direktor te železnice stavio na raspoloženje.

Idućega dana đaci su se slikali u bašti doma g. dr Landra. Sa njima su se osim vlasnika kuće g. dr Landra, slikali: g. Kurtović, g. Joca T. Radić, veleposednik iz Subotice sa gospođom suprugom i gospođom taštom, g. dr Luka Panić, apotekar i poslanik iz Šapca sa gospođom suprugom i decom, g. Mladen Nikolić, pukovnik iz Beograda sa gospođom, g. Miron Semenović-Zajac, student Lavovskog univerzitetra, g. Ljubo Subotić, apotekar iz Užica, g. Risto Đurić Bosanac, student bečkog univerziteta, g. Branko Đurić, trgovac iz Bosanske Gradiške, g. Stevo Popović, student univerziteta u Klužu i g. Dragutin Hofman, brat Hrvat iz Osjeka.

Ovoga dana po podne razgledali su đaci velike hotele. „Stfaniju”, „Kvarner” i „Palas”, a osim toga osmatrali sve lečidbene ustanove u Abaciji. Potom su učnili posetu g. Kurtoviću i sa njime otišli brodom do Lovrana odakle su se vratili u osam časova u veče.

U sredu se išlo brdom u Polu (Pulu). Tamo i natrag, platilo se za ovu vožnju od osobe samo po pet kruna prvo mesto. Inače se samo za odlazak plaća osam kruna. Iz Opatije pošlo se u osam časova izjutra a prispelo nazad u osam u veče. Utrošen je dakle ceo dan na to putovanje. Četiri sata vremena bilo je na raspoloženju za razgledanje Pole. Po naročitoj želji kako gospode profesora tako i đaka, pošao je u Polu sa njima i g. Kurtović. A pošli su dobrovoljno još i gospoda pravnici R. Đurić i S. Popović i g. Dragutin Hofman (Nadeždić) iz Osjeka.

Čim se prispelo u Polu odmah je upitan jedan žandarm na pristaništu da pokaže: gde je hrvatski narodni dom. To raspitivanje za narodni dom obradovalo je i oduševilo hrvatske učitelje, gospodu Antu Ćikovića i Franju Filakovića a tako i g. Ignjata Štiglica. Oni su se tada slučajno desili na pristaništu te kad su čuli da braća Srbi razbiraju za narodni dom, odmah su prišli, predstavili se i stavili se putnicima na raspoloženje za sve vreme boravka u Poli.

Pošto je razgledan rimski amfiteatar, koji je zidan 150 godina posle Hrista i koji može da stane dvadeset hiljada duša, išlo se u Narodni dom a potom su razgledali pomorski ratni muzej a tako i unutrašnjost dva ratna broda.

Pred polazak iz Pole, svi su se putnici srdačno zahvalili rečenoj trojici gospode za ukazane bratske usluge.
Pred dolazak natrag u Opatiju, držao je g. Kurtović na brodu duži oproštajni govor. G. Kurtović je pomenuo između mnogoga ostaloga da ga kao Srbina do srca raduje što je takve đake video koji će ne samo umeti Srpstvu da koriste onim što su na ovom putu videli i čuli, nego koji su srpstvu već koristili time što su se u svemu ponašali za sve vreme od kako su pali na Primroje onako kako dolikuje sinovima srpskog Pijemonta, te će kod sviju i svakoga sa kime su u dodir dolazili, ostaviti vrlo dragu uspomenu na dolazak njihov na Primorje, a time se i njihovi poštovani roditelji i njihovi gospoda nastavnici i sva Srbija i sve Srpstvo treba da oduševljavaju.

Sveštenik i profesor g. Sava Rabrenović oprostio se u ime svojih drugova i đaka sa g. Kurtovićem. U svome gvoru g. Sava je zahvalio g. Kurtoviću što ih za sve vreme njihova boravka na Primorju ostavljao nije i što im je mnoga i razna prijateljstva i tom prilikom ukazao za šta će mu svi trajno zahvalni ostati. Osim toga je g. Sava dao izraza svome velikome radovanju što je se ponovo osvedočio o nepomućenom rodoljublju g. Kurtovića koga on poznaje i ceni još iz doba svojega nastavničkog službovanja u Skoplju, u vremenu kad je g. Kurtović tamo gen. konzul bio. Đaci i profesori digli su g. Kurtovića tom prilikom rukama u vis i klicali mu „Živeo!” Zatim je jedan od đaka zahvalio g. Savi što je umeo da iskaže g. Kurtoviću njihovu priznatelnost. Taj đak zamolio je potom sve prisutne da toga radi umole njegovo preosveštenstvo šabačkpog episkopa gospodina Sergija da daruje g. Savi protski čin. Ovaj predlog prihvaćen je bio od sviju jednodušno. G. Kurtović je u tome trenutku zagrlio g. Savu i rekao mu: „Glas naroda glas je sina Božija, samo još blagoslovi sveti vladika, ali onda na posao ponovo među potlačenu braću u Staru Srbiju”. G. Sava je odgovorio da on neprestano želi „da se vrati među potlačenu braću u svoju postojbinu u kojoj je rođen”.

Pošto se gospodin Kurtović oprostio sa svima redom, zamoliuo je đake da pozdrave od njega mnogo svoje roditelje koji su ih takve čestite porodili i Srpstvu darovali. A, kada se stišalo klicanje „Živeo!” i „Živeli!” gospodin Kurtović je umolio svoje saotačastvenike da u znak zajedničke zahvalnosti kliknu složno „Živeli!” gospodi Đuriću, Hofmanu i Popoviću koji su ih dobrovoljno u Polu pratili. U tome je stao brod u pristaništu opatijskom te izađe g. Kurtović sa rečena tri gospodina, a đaci i profesori produžiše put za Rijeku da odande isto veče otputuju za Zagreb.

Kad se brod kretao sa opatijskog pristaništa osuše se na obali uzvici: „Pozdravite majku Srbiju!” A potom se odmah zahori pesma: „Oj Srbijo mila mati!” Pevalo se gromko, ali su se od silnog uzbuđenja ujedno i suze lile.

(Večernje novosti – Beograd, 17. jun 1908)