Oficirski dom u Valjevu

Milorad Radojčić

Poziv na osvećenje temelja Oficirskog Doma u Valjevu,1929. godina

Poziv na osvećenje temelja Oficirskog Doma u Valjevu,1929. godina

Postojeći Oficirski dom (Doma JNA, Klub vojske) nije prvo takvo zdanje (institucija) u Valjevu. Postojao je ovde i pre Prvog svetskog rata. Nažalost, nemamo nikakvih podataka o njegovoj onovremenoj lokaciji, izgledu i radu. Zna se samo da je na zboru oficira Valjevskog garnizona, održanom 9. januara 1906. godine, izabran Upravni odbor Oficirskog doma u Valjevu: predsednik pukovnik Jovan Veljković i članovi: kapetan I klase Stevan Pelević, kapetan II klase Petar Andrejević, poručnik Milutin J. Bošković, poručnik Aleksandar K. Daskalović, poručnik Milosav Jelić1 i potporučnik Života Miljković.2

U novinama se mogu pročitati različiti podaci o početku gradnje sadašnjeg zdanja. Prema jednima, ona je počela 1925, po drugima 1926, trećima 1927. i četvrtima 1928. godine. Istina je da se ideja o gradnji Oficirskog doma pojavila davno. Definitivno je, međutim, odlučeno da se sa izgradnjom krene 1928. godine, kada je počelo i pripremanje cigle dovlačenje peska i šljunka, priprema građe i slično.

Napravljeno je oko 400.000 komada cigle za čije pečenje su oficiri obezbedili oko 800 kubika drva. Svim oficirima Valjevskog garnizona bilo je naređeno da daju po tri kubika, a svim ostalim (podoficirima i vojnim službenicima) po kubik i po drva. Oficiri su takođe davali po sto dinara iz rezerve.3

Pored obezbeđene cigle, peska, šljunka i prevoza neophodnih materijala i neplaćanja radne snage, osim dva majstora, predračunska vrednost objekta iznosila je 1.700.000 dinara. Pred početak gradnje uprava Oficirskog doma u Valjevu raspolagala je sa samo 205.000 dinara. Radovi ipak su počeli 1. avgusta 1929. godine, kopanjem temelja,4 na placu kupljenom od čuvene porodice Andonović, na uglu Karađorđeve i Pop Lukine ulice. Već 18. avgusta 1929. godine obavljeno je osvećenje temelja.5

Prema tome, Oficirski dom u Valjevu građen je uglavnom angažovanjem vojnika Valjevskog garnizona, pod stalnim nadzorom dva dobra majstora. Zna se da je jedan od vojnika zidara bio izvesni Jovan iz Stapara kod Valjevske Kamenice. Sredstva za izgradnju doma prikupljana su prilozima građana, raznih organa i organizacija. Tokom sabirne akcije prikupljeno je: od raznih ustanova 150.000, od samoupravnih i opštinskih organa 70.000, od banaka 13.500, od građanstva 50.760 i od oficira, podoficira i vojnih činovnika 26.487 dinara.

Prema pisanju „Glasa Valjeva'', najveće priloge dali su: Opština valjevska 25.000; industrijalac Pera Petković 6.000; Valjevska štedionica i Valjevska zadruga po 5.000; Valjevska pivara, Valjevska trgovačka omladina i industrijalac Steva Unković po 2.000; trgovci Anđelko Mihailović i Milorad Petrović sa sinovima po 1.500; trgovci Spasoje Spasojević, Miloš Korać, Jovan Ž. Ilić i Spira Karajanković po 1.200; trgovci Milenko Subotić, Aca Nikolajević, Milan Gođevac, Milan Matić, Jevrem Tomić i Nedeljko Pavlović, kafedžije Đukan Đukanović i Milan Jovanović po hiljadu dinara. Ostali su davali znatno manje iznose ali ih je bilo dosta. Zahvaljujući toj nesebičnoj pomoći već u novembru te godine zgrada je bila pod krovom. Prema narodnom običaju, građani su darivali postavljanje krovne konstrukcije, pa im se uprava Oficirskog doma javno zahvalila.6 Za konačan završetak građevine uzet je i zajam od Hipotekarne banke.

Poslove izgradnje vodio je Upravni odbor Oficirskog doma u Valjevu čiji je predsednik bio artiljerijski brigadni general Vladimir Mitić a delovođa sudski poručnik Sveta S. Nedok. Dobrovoljni prilozi su uplaćivani kod industrijalca Steve Unkovića koji je bio i predsednik Udruženja rezervnih oficira i podoficira i kod Petra Protića, blagajnika donjedivizijskog.7

Najveće zasluge za izgradnju ovog objekta ima brigadni general Vladimir Belić (Beograd, 2. avgust 1877. – Nemačka, 21. februar 1943), vitez Karađorđeve zvezde sa mačevima i poznati vojni istoričar. On je od 7. februara 1927. do aprila 1931. godine bio komandant Drinske divizije u Valjevu i na toj dužnosti unapređen u čin divizijskog generala.

O autoru projekta za izgradnju Oficirskog doma ima različitih podataka. Istoričar umetnosti Dragan Stamenić, u tekstu „Značajne građevine u Valjevu'', objavljenom u „Valjevcu'' – velikom narodnom kalendaru za prostu 1994. godinu (str. 360-362), piše da ime arhitekte nije sačuvano. Znalo se da je bio ruski emigrant, da je radio kao vojni inženjer i živeo u Valjevu. Taj podatak preuzima većina onih koji su kasnije pisali o ovom zdanju. Međutim, u listu „Glas Valjeva'', br. 40, od 12. oktobra 1930. godine, piše da je plan za ovu zgradu izradio Veljko Milošević iz Beograda. Nastojanja da o njemu još nešto saznamo ostala su bez rezultata.

Izgradnja Oficirskog doma završena je početkom 1930. godine. A 12. oktobra te godine on je osvećen. Tim povodom „Glas Valjeva'' je pisao da je to „najlepša i najhigijenskija zgrada za javne skupove, koncerte i zabave u našem Valjevu, koja će služiti za naučno vaspitanje oficira i širenje međusobno dobrih odnosa između građana i oficira''. Povodom osvećenja i otvaranja Oficirskog doma, koncertirala je vojna muzika V pešadijskog puka „Kralja Milana", uz brojne zvanice i ugledne goste iz Beograda. U večernjim časovima u novootvorenom zdanju održan je bal uz učešće vojnog kamernog sastava. Vojni orkestar u Valjevu je bio kamerni duvački orkestar i nastupao je na svečanostima, a po potrebi, postajao bi zabavni orkestar, i kao takav pozivan je na brojne zabave u gradu.8

Vredno arhitektonsko zdanje

Zgrada Oficirskog doma sastoji se od sprata i prizemlja. Zidana je kamenom i opekom. Novosagrađeni objekat imao je: salu, trpezariju, čitaonicu, sobu za šah, šest soba za izdavanje, stan za hotelijera od tri odeljenja, tri salona za više oficire, kupatilo, kujnu, podrum, baštu itd. Tokom izgradnje uvedeno je električno osvetljenje i parno grejanje. I dok je enterijer objekta trpeo izvesne promene dotle je eksterijer ostao gotovo isti do današnjeg dana. Untrašnjost Doma bila je ukrašena većim brojem slika sa motivima iz Prvog svetskog rata. Njihov autor je uglavnom bio Nikola(j) Pupinin, nastavnik crtanja u ovdašnjoj Gimnaziji.

Građevina je postavljena na uglu ulica Karađorđeve i Pop Lukine, pretvaranjem oštrog ugla u rotondu koja je završena naglašenom kupolom što je bilo karakteristično za objekte ovog tipa podizane u prvoj polovini 20. veka.

Iznad glavnog ulaza postavljen je neveliki balkon na dve ukrašene konzole sa ogradom od balustrada. Levo i desno od balkona u centralnom delu su dva polja sa reljefima na kojima su predstavljeni oklopi ratnika sa ratničkom opremom i zastavama u pozadini. Pored balkona i polja sa reljefima na centralnoj rotondi dominiraju veliki otvori od kojih je najveći onaj centralni portal. Centralna rotanda preko hola povezuje dva bočna krila postavljena na regulacionu liniju. U jednom krilu je svečana sala a u drugom administrativne prostorije. Centralni deo fasade je ukrašen naglašenim horizontalnim kanelurama dok je na bočnim krilima rasporedom masa i otvora naglašena vertikala. U gornjim zonama građevine istaknuta je horizontala koja se sastoji od nadzidaka i profilisanog venca i mestimičnih niša sa balustradama. Levo i desno krilo pokriveni su krovom na dve vode sa crepom kao pokrivačem, dok je kupola pokrivena limom.9 Pre nešto više od dvadeset godina tu izuzetnu kupolu obnovio je majstor – bravar Milan Terzić.

Prema pisanju novinara Ljiljane Ljiljak, u valjevskom nedeljniku „Napred'', bilo je hrabro i gledati kako se znalački sa još par radnika brine o njoj.

Predratni hram kulture

Oficirski dom u Valjevu bio je decenijama mesto raznovrsnih i kvalitetnih kulturnih zbivanja. U predratnom Valjevu su bile naročito čuvene oficirske zabave, na kojima je prisustvovao ceo oficirski kor, i pukovske zabave, održavane na dan slave puka, kojima je prisustvovao komandant Drinske divizije.10 U komandi divizije uvek se bogato obeležavao kraljev rođendan 6. septembra, zatim 9. januar, rođendan kraljice Marije i 1. decembar – Dan Ujedinjenja.

Balove i druge oblike zabave ovde su organizovala i razna društva, udruženja i društvene organizacije (Udruženje rezervnih oficira i ratnika, Jadranska straža, Valjevska trgovačka omladina, Narodna odbrana, Crveni krst, Fond za pomoć siromašnim učenicima, Odbor za podizanje spomenika palim u ratovima od 1804. do 1918. godine i mnogi drugi).

U Oficirskom domu povremeno su održavani koncerti pevačkih društava, a naročito Valjevskog pevačkog društva „Čika Ljuba''. Na koncertima u dvorani Doma nastupali su i: Građanski muzički klub, Džez orkestar „Havaji'', hor Valjevske gimnazije i mnogi drugi. Tako je 17. juna 1934. godine ovde gostovao i narodni guslar Perun Perunović, „nacionalni radnik koji je sa svojim guslama u ruci, svojim grlom i svojim pesničkim nadahnućem podizao nacionalni i ukupni duh srpskoj vojsci od početka balkanskih do kraja Prvog svetskog rata''.11

Mada nikad nije imao funkcionalnu pozornicu, Oficirski dom je preuzeo primat u scenskim programima od „Grand hotela'' i hotela „Sekulić''. U njemu su povremeno organizovana gostovanja raznih pozorišnih trupa i ansambala. Državno pozorište iz Sarajeva gostovalo je krajem maja i početkom juna 1931. godine a na repertoaru je imalo predstave: „Otelo'', „Crkveni miš'', „Revizor'', „Tri puta venčani'', „Topaz'', „Skampolo'', „Kvadratura kruga'' i „Majstorica Ruža''.12

Povodom prvog gostovanja Banovinskog pozorišta iz Sarajeva, njegov predvodnik, književnik i dramaturg Borivoje Jevtić, oglasio se u dnevnom listu „Politika'' od 4. jula 1931. godine i naglasio da među Valjevcima vlada velika „žeđ za umetnošću''. A o zdanju u kome su nastupali sarajevski umetnici napisao je: „Nova, lepa i udobna građevina, otvorena tek prošle jeseni. Ima široku i veliku dvoranu s besprekornim električnim osvetljenjem i pozornicu čiji je gornji deo usta u polukrugu, nešto uzaniji. Scenski, u ukusnim dekoracijama, kroz taj polukrug se oseća živa slika. U tom uzanom okviru boje se nekako reflektuju''.

Duhovnim koncertom u Oficirskom domu, 14. aprila 1935. godine, obeležena je 700, godišnjica smrti svetog Save. Prigodan program izveli su učenici Gimnazije. Sedam dana ranije održana je Ilirska akademija, koju su takođe priredili učenici i nastavnici Gimnazije.

U okviru svoje turneje po Šumadiji, Pančevačko crkveno pevačko društvo je u Domu, 4. septembra 1935. godine, imalo veoma zapažen koncert horske muzike. Pre koncerta učesnici su priredili parastos izginulim u ratovima od 1804. do 1918. godine a tom prilikom govorio je Jovan Srdić, većnik pančevačke opštine. Na završetku koncerta izabrani su počasni članovi ovog Društva iz redova Valjevaca.13

U Domu su održavana i razna predavanja. Tako je, 18. januara 1931. godine, general Vladimir Belić, komandant Drinske divizije, govorio o legendarnom vojvodi Živojinu Mišiću. Oficirski dom povremeno je bio i mesto susretanja poznatih ličnosti. Devetnaestog aprila 1937. godine u njemu su se susreli predsednik turske vlade Ismet Ineni i predsednik jugoslovenske vlade Milan Stojadinović.

U Drugom svetskom ratu

Kao tvrdu, prostranu i solidno opremljenu građevinu, tokom Drugog svetskog rata Oficirski dom u Valjevu su za svoje potrebe preuzeli nemački okupatorski vojnici. Vremenom u to se sve više uključuju i njihovi najverniji saradnici – pripadnici Srpskog dobrovoljačkog korpusa.

Na značajnu i delikatnu ulogu ovog objekta u tim vremenima ukazuje i sudija Milenko Jovanović: „Nekadašnji Oficirski dom, koji je zbog nečeg bio važan koliko i kraj s komandatura u bivšem sreskom načelstvu, obezbeđen je tako što su ulazi u ulice koje do njega vode zatvorene barijerom i stražom, glavnom ulicom od pošte do Dušanove, a poprečno od hotela „Brankovina'' do Ulice dr Stajića. Pristup u ovaj deo grada Nemci su dozvoljavali samo onima koji tu stanuju i do policijskog časa puštali samo one koji su o tome imali potvrde. To je i razumljivo ako se zna da je ovaj uži sektor trebalo da bude poslednje uporište u slučaju da napadač savlada bunkere na ulazima u blokirano Valjevo.14

Oficirski dom je tokom Drugog svetskog rata bio „tvrd orah'' za nepozvane. Ispred glavnog ulaza nalazio se veliki zidani bunker. U borbama za oslobođenje Valjeva, septembra 1944. godine, Ofi-cirski dom i hotel „Brankovina'', postali su poslednja jača uporišta ljotićevaca u gradu. Zato su oko njih vođene žestoke borbe velikim mitraljezom marke „Džon Bul'', ručnim bombama i lakim naoružanjem. U ranim jutarnjim časovima, 15. septembra 1944. godine, partizani su izvršili čak deset juriša na te položaje.

Najpre je uništen bunker ispred Oficirskog doma odakle su precizno gađani partizanski položaji a potom je on odsečen od uporišta u hotelu „Brankovina'' i dotura municije. Tako je slomljen i poslednji otpor.
Posle dugotrajnih borbi mislilo se da od Doma nije ostalo ništa. Međutim, na lepoj fasadi videli su se samo tragovi od dejstva mašinskog oružja, polupana prozorska okna, načeta kubeta i slično.

Gradski Dom kulture

Posle oslobođenja Valjeva, 1944. godine, Oficirski dom je dobrovoljnim radnim akcijama očišćen i popravljen. Tom akcijom, u kojoj je učestvovalo dvadesetak devojaka i mladića, rukovodio je Nikola Šami Kole.15 Pošto akcija za izgradnju doma kulture u Valjevu, vođena tridesetih godina prošlog veka, nije uspela to je tokom 1944. godine u njemu formiran gradski Dom kulture u čijem sastavu su bili: uprava Doma, Narodna knjižnica i čitaonica, diletantska sekcija, Omladinski orkestar, hor, redakcija usmenih i zidnih novina, šahovski klub i još ponešto. Tu se organizuju i izvode prve priredbe, uglavnom recitatorskohorskog karaktera, održavaju razna predavanja, priređuju usmene novine i drugo.16

Oficirski dom (crtež Mila Petrovića)

(Foto: Ljuba Ranković)

U prvim poratnim godinama ova zgrada bila je i mesto značajnih skupova, u njoj su održani mnogi značajni sastanci, izborne skupštine društveno-političkih i društvenih organizacija, raznih društava i udruženja građana. Tako su, 24. septembra 1944. godine, na omladinskom skupu izabrani: okružni, sreski i gradski odbor USAOS-a.

I kasnije ovde su organizovani razni skupovi i poverljivi dogovori. U okviru svoje posete ovom gradu predsednik Jugoslavije Josip Broz Tito, 18. maja 1967. godine, posle posete „Krušiku'', paljenja večnog plamena u Partizanskom spomen groblju na Petom puku i razgledanja Spomenika borcima revolucije na Vidraku, u njemu je imao razgovore sa predstavnicima privrednog, političkog i društvenog života Valjeva.17

Ovde su organizovani mnogi književni susreti. Tako je, na primer, marta 1955. godine, održano književno veče na kome su učestvovali indijski slikar i književnik Subho Tagore i naši književnici Slavko Vukosavljević, Mladen Oljača i Predrag Palavestra. Trećeg oktobra te godine, u okviru „Dečje nedelje'', gostovali su: Desanka Maksimović, Mira Alečković, Branko Ćopić i Arsen Diklić.18

I razni muzički programi visokog nivoa ovde su povremeno priređivani. Tako su oktobra 1954. godine nastupali prvaci Narodnog pozorišta iz Beograda: Vera Kostić, Mira Sanjina, Dušan Trninić i Branko Marković, koji su uz muzičku pratnju Vere Bogićević, prikazali bogat i raznovrstan umetnički program. Marta sledeće godine održano je veče narodnih pesama i igara u kome su nastupili solisti i orkestri Radio Beograda. Godinu dana kasnije održano je veče baleta i operske muzike. Ovog puta nastupali su Mira Sanjina, Drago Starc i pijanista Milan Zamurović. Na repertoaru su bili odlomci iz poznatih dela Čajkovskog, Šopena, De Falje, Stravinskog, Rimsko-Korsakova i drugih.19

U Oficirskom domu priređivane su i razne izložbe ručnih, likovnih i drugih radova. Jedna od zapaženijih bila je slikarska izložba „Srbija u bunama i ratovima''. Otvorena je 21. oktobra 1956. godine a organizovali su je narodni muzeji iz Valjeva i Beograda.

Dom JNA

Posle desetak godina korišćenja za gradski Dom kulture zgrada je vraćena vojsci. Tada je i ponela naziv Dom JNA. U njoj su i kasnije organizovani raznovrsni i kvalitetni programi. Istina, njih je bilo znatno manje jer u njihovom finansiranju više nisu učestvovale lokalne vlasti. Pošto su sredstva za finansiranje uglavnom pristizala iz vojnog budžeta počeo je poprimati i interni karakter, pa su njegovi programi pre svega bili namenjeni pripadnicima JNA.

U dužem periodu posebnu pažnju Dom JNA poklanjao je vaspitnoobrazovnim delatnostima. Otuda su u njemu organizovana brojna predavanja na razne teme, seminari, kursevi, tribine i druge obrazovne aktivnosti. Periodično ovde su organizovana i razna takmičenja, smotre. Bilo je tu smotri školskih kulturno-umetničkih društava, takmičenja za izbor najboljih mladih vokalnih i instrumentalnih solista, kviz takmičenja, raznih priredbi i slično.

Dom JNA je rado otvarao svoja vrata i sportistima. Zato su ovde povremeno organizovana razna takmičenja ekipa i pojedinica. Pored ostalih, u sali ovog Doma održan je i VII ekipni šampionat Jugoslavije u šahu. Na tom nadmetanju Valjevski šah klub zauzeo je visoko šesto mesto. U njemu je održan i prvi šahovski memorijal „Zdravko Lazić''.

Dugo je Oficirski dom u Valjevu bio prepoznatljiv po solidno odabranom filmskom repertoaru u kome su dominirali filmovi sa ratnom temetikom, pre svega iz Drugog svetskog rata. I danas se Valjevci sećaju nekih dramskih predstava, filmskih projekcija, književnih večeri, gostovanja kvalitetnih muzičkih solista i ansambala. Zato je ovaj Dom često istican kao pozitivan primer drugima, a nisu ga mimoilazile nagrade i druga priznanja.

Broj i kvalitet programa u ovoj ustanovi u značajnoj meri zavisio je od raspoloživih finansijskih sredstava ali i od znanja, inventivnosti, sposobnosti i snalažljivosti starešina ove ustanove. Nažalost, nastojanja da saznamo ko je sve bio na njenom čelu nisu dala željene rezltate. U štampi je zabeleženo da je 1931. godine na čelu ove ustanove bio Slovenac Dominik, a poslednjih pedesetak godina: Branko Vukojević, Luka Zorić, Milovan Nedeljković, Boško Mika, Petar Velimirović, Života Pavlović i Miro Plavšić. Sa izuzetkom poslednjeg svi su bili profesionalna vojna lica.

Posle raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i transformacije JNA u Vojsku SR Jugoslavije dolazi do refeorme sistema odbrane u kojoj se menja i uloga ovih ustanova. Tada se dotadašnji domovi JNA transformišu u klubove vojske, pa i ovaj u Valjevu menja naziv.

Uskoro će biti pune dve decenije kako u ovom atraktivnom zdanju u centru grada nije bilo značajnije priredbe i kakve druge manifestacije. Već pred kraj prošlog veka u njemu su organi-zovane samo priredbe u kojima su jedini akteri bili vojnici i učenici osnovnih škola, pa su one bile i veoma skromnih efekata. Poslednjih godina aktivnost u Oficirskom domu u Valjevu potpuno je zamrla i uglavnom se odvijala preko Vojničkog kluba i Garnizonske biblioteke u kasarnama.

Ugostiteljske usluge

I bašta nekadašnjeg Oficirskog doma bila je veoma atraktivna. Smeštena na prostranom placu, sa mnoštvom drveća i ukrasnog šiblja, predstavljala je veoma prijatan kutak, u letnjim mesecima nezaobilazno mesto za izlazak svih generacija. Tome je doprinosila i dobra vojna i civilna muzika, kvalitetna hrana i raznovrsna pića po pristojnim cenama. Uz to, u nju, kao i u Dom, moglo se dolaziti samo pristojno odeven, povremeno uz članske karte. Ko je želeo mir, dobru zabavu, dekor, pompu, protokol, etikeciju i lepo oblačenje mogao je da u njoj uživa.

U dubini bašte bili su sportski objekti: kuglana, igralište za odbojku, stolovi za stoni tenis, streljana pa i neki manji objakti za atletiku. Profesionalnim vojnim licima, od mladosti naviknutim na bavljenje sportom i fizičkom kulturom, služili su za „prekraćivanje vremena'' ali i za održavanje fizičke kondicije i povremena nadmetanja.

Posebna priča bio je domski restoran. I u njemu je bilo prijatno u zimskim danima, skoro isto kao leti u domskoj bašti. Pored prijatne atmosfere, solidnog konfora, kvalitetne hrane, raznovrsnog i relativno jevtinog pića tome je doprinosila i brza i kvalitetna usluga.

Sobe na spratu uglavnom su bile rezervisane za najviše vojne starešine koje su boravile u Valjevskom garnizonu. Najčešće su u njima stanovali komandanti i drugi visoki oficiri koji ovde nisu imali stan. Skoro da nije bilo genarala i drugih visokih oficira koji su službovali u Valjevu da bar koju noć nisu prespavali u Domu.

Tužno stanje

Valjevski Oficirski dom je još 1990. godine proglašen za nepokretno kulturno dobro (spomenik kulture) a ta mera kao da je nagovestila njegovu neveselu sudbinu. Duže od pet godina ostao je van svake funkcije, pa napušten i ruiniran predstavlja pravo ruglo. Bez najnužnijeg održavanja i staranja, uz to oštećen i u zemljotresu 1998. godine, ovo reprezentativno zdanje, kakavih je malo u Srbiji – prokišnjava. Prozorska okna su polomljena i počela ispadati, malter sa fasade opada...

Doduše, sredinom 2000. godine, na inicijativu generalmajora Davida Markovića, tadašnjeg komandanta Drinske divizije i uz podršku komande Prve armije, povedena je akcija za obnovu i rekonstrukciju Oficirskog doma. Tim povodom održan je razgovor sa predstavnicima političkog, privrednog i kulturnog života Kolubarskog okruga i Opštine Valjevo. Mnogi su podržali tu ideju i obećali pomoć.

„Valjevo-projekt'' je besplatno uradio projekat rekonstrukcije. Za glavnog investitora određena je Direkcija za izgradnju i obnovu Kolubarskog okruga. Radovi su povereni „Jablanici'' iz Valjeva koja je trebalo da ih završi u roku od 90 dana.

Za sve to je trebalo obezbediti 15.200.000 onovremenih dinara a pošto Vojska nije imala tih sredstava organizovana je i donatorska konferencija. Nakon prvih uplata, uz besplatno obavljenje ponekih poslova pristupilo se rekonstrukciji Doma. Međutim, dogovorene obaveze vremenom je malo ko poštovao, promenila se vlast, nedostajala je neophodna saglasnost Zavoda za zaštitu spomenika kulture Valjevo, a sve to je pratila izvesna indolentnost vojnih organa, pa su radovi obustavljeni u kritičnoj fazi. Početkom 2001. godine preduzeti su izvesni najnužniji konzervatorski radovi da bi se sprečilo propadanje objekta ali su oni imali kratkotrajno dejstvo.

1 Poručnik Jelić je kasnije postao poznati književnik.
2 Beogradske novine, Beograd, br. 12, 12. januar 1906, str. 3.
3 Glas Valjeva, br 40, 12. oktobar 1930, str. 2.
4 Isto, str. 1 i 2.
5 Zdravko Ranković, Valjevski kraj u XX veku - Hronologija, Valjevo 2002, str. 109.
6 Glas Valjeva, Valjevo, br. 45, od 10. novembar 1929, str. 3.
7 Glas Valjeva, Valjevo, br. 37, od 15. septembar 1929, str. 3.
8 Dejan V. Popović, Muzika i Valjevci (1918-1944), Valjevski almanah, sveska 5, Beograd 2004, str. 297.
9 Dragan Stamenić, Značajne građevine u Valjevu, Kalendar „Valjevac'', Valjevo 1994, str. 361 i 362.
10 Na oficirskim zabavama oficiri su nosili uobičajene grao uniforme. Civili su mogli doći u svakodnevnom odelu. A na pukovskim zabavama za oficire je bila propisana crna, svečana uniforma, Na ovim zabavama okupljala se građanska i intelektualna elita predratnog Valjeva.
11 Glas Valjeva, 24, 17. juna 1934, 4.
12 Zdravko Ranković, Valjevska pozorišta 1860-1960, „Napred'', 8. jul 1994, 514
13 Glas valjeva, 3, 8. septembra 1935, 2 i 3.
14 Milenko Jovanović: Zaboravljeno vreme, Valjevo, 1990, 48
15 Dobrovoljne aktivnost u obnovi i izgradnji 1944-1950 u zborniku „Valjevo 1945-1965'', Valjevo 1997, 86.
16 Jerotije Vujić i drugi, Valjevo grad ustanika, Beograd, 1967, 507.
17 Dragutin Bajić, Valjevski vremeplov 1944-1984, Beograd, 1984, 3621
18 Zdravko Ranković, Valjevski kraj u XX veku, Valjevo, 2002, 230.19 Dejan Popović
19Muzika u Valjevu 1955-1960, Kalendar "Kolubara" za 2004., 246 i 248