Biografski leksikon Valjevskog kraja - knjiga III - sveska 12

Vojvoda Živojin Mišić

Autor: Zdravko Ranković

Vojvoda Živojin Mišić

Vojvoda Živojin Mišić

MIŠIĆ, Živojin (Struganik, 7. VII 1855 – Beograd, 20. I 1921), vojskovođa.

Potiče iz porodice koja se u 18. v. doselila u Struganik iz Tepaca u Crnoj Gori. Njegovi preci najpre su se prezivali Kaljević, docnije izvesno vreme u prvoj polovini 19. v. Lučić i Živković, a njegovi savremeni srodnici često i Mišović. Trinaesto je dete Radovana i Anđelije (ćerke Jovana Damjanovića iz Koštunića).

Osnovno školovanje započeo u Ribnici 1. ‚X 1865, završio ga u Kragujevcu (treći i četvrti razred za godinu dana). Šest razreda gimnazije učio u Kragujevcu (od 1868) i Beogradu, potom u Beogradu od 20. I‚X 1874. i Vojnu akademiju.

– U aprilu 1876. je, kao pitomac, raspoređen u Valjevo, na prvu svoju oficirsku dužnost. Na bojištu je, u Srpsko-turskom ratu, komandovao Kolubarskim bataljonom 2. klase Valjevske brigade, sastavljenim od narodne vojske. Tada je zaslužio i svoje prvo odlikovanje, a u decembru je proizveden za pešadijskog potporučnika. U ratu 1877-8. je komandir čete valjevskog kombinovanog bataljona VII puka. Posle tih ratova, završenih pobedom Srbije, čitava 11. klasa vojnih pitomaca, kojoj je pripadao i M., vraćena je u akademiju da dovrši školovanje. Posle još dve godine školovanja raspoređen je u Prokuplje.

– U rat sa Bugarima, 1885. godine, M. je ušao kao komandir 1. čete 1. bataljona u valjevskom V pešadijskom puku Drinske divizije I poziva, pa docnije postavljen za komandanta tog bataljona. Upućen je 1887, pošto je prethodno unapređen u čin kapetana, na dalje vojno školovanje u Austro-Ugarskoj (streljačka škola u Bruku). Generalštabni pukovnik je postao 1901. Pored komandnih dužnosti u raznim garnizonima (Užice, Kladovo, Beograd, Kragujevac) bio je i kraljev ađutant (postavljen u leto 1893, razrešen u proleće 1897). Prateći kralja Aleksandra Obrenovića bio je 1896. na Olimpijskim igrama u Atini i posetio Hilandar.

– Komandant Drinske divizije, sa sedištem u Valjevu, je od 1. V 1902. do 26. VI 1903. Za to vreme stanovao je sa porodicom u kući Milenka Draškovića u Karađorđevoj ulici. Dok se nalazio među Valjevcima M. je potpomagao akcije građanskih udruženja i, između ostaloga, bio predsednik obnovljenog Kola jahača Knez Mihailo i Streljačke družine. Kad je odlazio iz Valjeva, ispraćen je veoma srdačno. U čin generala unapređen je 20. ‚XI 1912. što je predstavljalo nagradu zasluženu u Kumanovskoj bici. Na dužnosti pomoćnika načelnika Glavnog generalštaba nalazio se 1909-12. i 1913-14.

– Komandovanje I armijom preuzeo je 2. ‚XI 1914. u 21 čas u Mionici, što je ubrzo dovelo do povratka morala među srpskim ratnicima zahvaćenim malodušnošću. Sa njom je izvojevao blistavu pobedu u Kolubarskoj bici. Celokupna evropska štampa pisala je o srpskom trijumfu i o vojskovođi iz Struganika. Za te zasluge dobio je vojvodsko zvanje (4. ‚XII 1914). A u znak zahvalnosti „za oslobođenje Valjeva od gnusnog neprijatelja” proglašen je za njegovog počasnog građanina (14. VI 1915); deo tadašnje valjevske Ulice kralja Aleksandra poneo je M. ime.

– U jesen 1915. nije se slagao sa planovima o povlačenju Srpske vojske sa teritorije Kraljevine zalažući se za prikupljanje raspoloživih srpskih snaga u Metohiji i prelazak u protivnapad. Povinovao se ipak odluci o povlačenju i svoju armiju poveo na jug. Izvesno vreme je potom proveo na lečenju u Italiji i Francuskoj da bi u septembru 1916. ponovo preuzeo komandnu dužnost u I armiji i doprineo oslobađanju Bitolja. Načelnik Štaba Vrhovne komande je od 7. VI 1918: sa tog mesta komandovao je, u septembru 1918, probojem Solunskog fronta. Njegova odluka o ubrzanom nastupanju Srpske vojske na sever umnogome je ubrzala slom snaga Centralnih sila na Balkanskom poluostrvu. Po završetku rata M. je postao načelnik Generalštaba vojske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ali je zbog teške bolesti bio primoran da u leto 1919. napusti tu dužnost i ode na lečenje u Francuskoj.

– Na Vojnoj akademiji u Beogradu M. je predavao Strategiju u razdobljima: 1. ‚XI 1898 – 26. I 1900, 5. ‚X 1900 – 22. VI 1902. i 6. I‚X 1903 – 16. III 1904. Mnogobrojne rasprave iz oblasti ratne veštine objavio je u Srpskoj vojsci i Ratniku, časopisima čiji je bio urednik. Predavanja pitomcima Vojne akademije objedinio je u knjizi „Strategija” koja je odmah uvršćena u obaveznu lektiru oficirskog kora. Sa nemačkog jezika je preveo „Taktiku” od V. Balka (objavljeno 1910). Bolest ga je sprečila da dovrši pisanje svojih uspomena, započetih na lečenju u Francuskoj 1920. Dva puta je penzionisan: najpre od 16. III 1904. do 4. III 1909. godine zbog sumnje da je neprijateljski raspoložen prema oficirima, akterima majskog prevrata 1903; ponovo od 12. I‚X 1913. do jula 1914.

– Bio je oženjen sa Lujzom Krikner (venčani 25. ‚XI 1884. u beogradskoj Vaznesenskoj crkvi). Sinovi su im: Radovan, bankarski činovnik, zarobljen kao rezervni oficir u proleće 1941. i interniran u Nemačku odakle se nije ni vratio; Aleksandar, oficir, pripadnik Ravnogorskog pokreta, streljali ga Nemci u Valjevu u decembru 1941; Vojislav, inženjer agronomije, učesnik partizanskog ustanka 1941, robijao na Golom otoku. Kćeri: Eleonora (rođena 1885. u Užicu, umrla 1952. u Valjevu; bila je najpre udata za Bogdana Anđelkovića, oficira, a posle njegove pogibije za Mihaila Markovića, valjevskog apotekara), Olga (1886-1977, udata za slikara Milana Milovanovića) i Anđelija (1889-1969). Uz velike građanske i vojne počasti M. je sahranjen na beogradskom Novom groblju; tu mu je spomenik otkriven 3. ‚XII 1922. godine. Njegov lik i delo ovekovečeni su u mnogim umetničkim delima: višetomni roman D. Ćosića „Vreme smrti”; pozorišna predstava „Kolubarska bitka” prema dramatizaciji dela tog Ćosićevog romana; pesme V. Ilića Mlađeg („Na dan sahrane vojvode Mišića”), Alekse Šantića, Slobodana Markovića („Vojvoda Mišić”), Petra Pajića; slike Uroša Predića, Milana Milovanovića, Vase Eškićevića, Veljka Stanojevića, Nikole Milojevića, Teodora Švrakića; skulpture Đorđa Jovanovića (poprsje na beogradskom Novom groblju), Dušana Jovanovića Đukina, Veljka Forcana (bista u Struganiku), Nebojše Mitrića (reljef na ribničkom mostu u Mionici), Ota Loga (spomenik u Mionici, bista na Rajcu), Milana Besarabića (bista u Ljigu), Dušana Nikolića (spomenik u Valjevu), Ljubiše Mančića (reljef na mestu u Beogradu gde je bila M. kuća), Drinke Radovanović (biste u Tekerišu i Beogradu), Save Halugina (bista u Mišićevu kod Subotice)... U Ljubljani je 1919. dotadašnja Kunova cesta preimenovana u – Cesta vojvode Mišića. Kasarne u Mariboru i Ljubljani dugo su nosile M. ime. U Zemunu je proglašen za počasnog građanina. Škola u Oglađenovcu se od 5. ‚X 1933. zvala Osnovna škola vojvode Mišića. Jedno dobrovljačko naselje na severu Bačke prozvalo se 1927. godine – Mišićevo. M. rodna kuća u Struganiku je obnovljena i pretvorena u spomen-muzej (1987). Dan M. rođenja proslavlja se od 1997. kao praznik Mioničke opštine, a od 1998. godine svakog jula u Mionici se priređuju Mišićevi dani.

Knjige: Strategija. Veština ratovanja, 1907; Srpsko-turski rat, 1913; Moje uspomene, 1969.

Lit.: M. Pavlović, Vojvoda Mišić od Suvobora do Maribora, Beograd 1922; Spomenica sedamdesetpetogodišnjice Vojne akademije 1850-1925, Beograd 1925, 235; L. Lazarević, Mali pomenik – dodatak, Beograd 1935, 36-38; B. Jeremić, Povodom stogodišnjice rođenja vojvode Živojina Mišića, Napred, 16. ‚XII 1955, 2-3; Ž. Bogdanović, Uspomene jednog vojvode, NIN, 15. III 1970, 12; R. M. Drašković, Karađorđeva ulica, Napred, 11. I‚X 1970; Z. Tripković, Mioničani i vojvoda Mišić, Napred, 23. ‚X 1984, 7; R. Bojović, Godišnje ocene vojvode Živojina Mišića od 1878. do 1909, Glasnik IAV, br. 19, Valjevo 1985, 109-123; V. B. Savić, Vojvoda Živojin Mišić. Spomenica, Valjevo 1989; I. L. Misailović, Užički dani Živojina Mišića, Kalendar „Valjevac” za 1994, 144-147; V. B. Savić, Sinovi vojvode Mišića, Valjevo 2001; Z. Ranković, Valjevski kraj u ‚X‚X veku (hronologija), Valjevo 2002; P. Opačić, Vojvoda Živojin Mišić, Beograd 2002; Z. Ranković, Mišići, od Kaljevića i od Lučića, Revija „Kolubara”, maj 2003, 28-30; isti, Mišić je bio Živković, Revija „Kolubara”, avgust 2005, 34-35; M. Radojčić, Vojvoda Mišić i njegovi Kolubarci u ratovima 1912-1918, Beograd 2006.